Aleksandra Elčić

A zemlja bješe bez obličja I pusta I bješe tama nad bezdanom…

…koji vam je zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem…

…I duh Božiji dizaše se nad vodom…

…koji s neba spušta kišu I čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas…

…I još reče Bog: “ Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, I sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu…

…zato ne činite svjesno, druge Alahu ravnim…

…ne pravi sebi idola niti kakva lika. Nemoj mu se klanjati niti mu služiti…

…Alah će, ima nade, oprostiti jer Alah briše grijehe I prašta…

…”Oprosti im, jer ne znaju šta čine”…

Koliko različitosti možemo uočiti da rječju nasrnemo na različitog nam, a umjeli smo I oružjima nasrtati? Nismo li s početka, kao I s kraja, isti? Jesmo, ali smo inficirani manipulativnim virusom “boljeg” I “ispravnijega”.

I dok mirisi raspoloženja raznih, a zlo I mrzost kakva su osnova im, isparavaju iz menzura u laboratorijama  religijskih modifikatora, mi vjerujemo! I odavno, već, ne odgovaramo “u šta” nego “kome”. Ko su ti “kome” kojima vjerujemo I šta to hoće postići? Njihove želje nisu sporne. Dobro im ide. Imamo preranih smrti što ih još uvijek zalivamo ranim suzama. Ali neću o Njima, jer ne umijem. Oni umiju. Na žalost. Hoću o Nama, koji ne umijemo. Na žalost.

Možemo li od početka? Neka na početku bude čovjek. Visok, nizak, crn, bijel, crven, žut, mršav, debeo, plav, riđ. Svakako, satkan od dominantnih I recesivnih osobina. Spakovan u neki genetski kod ili kod u njega, svejedno je. Čovjek kao čovjek, sa spoljnim I unutarnjim razlikama, a opet isti. Toliko isti da kada pomislite da plavokos odrubljuje glavu onome što mu tu glavu kakve crne vlasi pokrivaju, zvuči besmisleno, a izgleda poražavajuće. Možda su misli I ideologije nešto drugo. Nešto što bi nosilo više težine I teže padalo za razumjevanje, dakle nerazumjevanje.

            Smanjuje li se to kopnena površina planete na kojoj obitavamo ili se češće razmnožavamo no što umiremo? Tjesno nam je? Jesmo li poput skakavaca počeli u tjesnoći da se češemo jedni o druge iritirajući naravi nam preke? Počeli smo u najezdi da tamanimo i uništavamo nepovratno ono što prije nas ostaviše. Iza nas neće ostati traga. Možda je tako jeftinije. Jeftinije, jer istoću različitosti u nas nećemo razumjeti koliko god se ko od nas trudio da nam je stavi do znanja. Zaključane su nam te fijoke ili je do problema došlo još u izgradnji.

            Najtužnije od svega jeste pojava ili odvajkadašnje postojanje onih što razumiju. To nam je najnedorečenija, samim tim i najslabija tačka. „Propagandno tolerantni“. Saosjećajni prema komšijinoj kravi dok se dim vije iz njihove štale. Moram ove ruralne metafore zbog prepoznavanja. Već ih vidim kako odbijaju i uzmiču, al’ Ono iz njih neće! E, Prepoznati, kad si već tu, usvoji ovo: „Zaboravi ideju da govoriš šta misliš, samo ne kazuj šta ne misliš. Ne oplakuj smrti tuđih ukućana, kada su ti oni procenat statistike, i nikada nikakve veze sa njima i bolom u njih ne možeš naći do da taj isti bol podrivaš, oživljavajući ga svojom glupošću. Razmisli, prije no što bilo šta zaustiš da kažeš. Ako ne umiješ da razmišljaš, onda ništa i ne kazuj!“

Ali oni mogu da govore! Sloboda! Sloboda govora! Sloboda baljezganja. Ako vidim samo jednu sliku gdje je baljezgar rekao ili učinio šta za dobrobit drugoga (a da taj drugi baljezgar i sam nije), ja ću da zamuknem. Ne zanavjek, al’ ću da zamuknem. Mada ni ovo ne odjekuje. Ako se zapati na dva mjesta, meni će biti lakše.